Odgovor: Iz osnovnih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji osobito se naglašava obveza prijavljivanja nasilja u obitelji te da su zdravstveni radnici, struÄni radnici u djelatnosti socijalne skrbi, obiteljske prevencije i zaštite, odgoja i obrazovanja te struÄni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama, organizacijama civilnog društva u djelokrugu djece i obitelji obvezni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu poÄinjenje nasilja u obitelji za koje su doznali u obavljanju svojih poslova. Osobe koje ne postupaju u skladu sa zadanim obvezama Äine prekršaj.
Oba protokola, o postupanju u sluÄaju nasilja u obitelji kao i seksualnog nasilja, sadrže obveze svih osoba iz državnih institucija, tijela i organizacija civilnog društva koje rade na problemu nasilja, s mogućnostima, pravima i obvezama svakog od relevantnih Äimbenika u procesu prijave i procesuiranja nasilja te skrbi za žrtve nasilja.
Nadalje, valja istaknuti da iako neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne prema Äl. 145. Kaznenog zakona predstavlja kazneno djelo, prema st. 2. istog Älanka nema kaznenog djela ako je otkrivanje povjerenog podatka poÄinjeno u javnom interesu, kakav je, primjerice, interes kaznenog progona ili u interesu druge osobe koji je pretežniji od Äuvanja tajne.
ÄŒlankom 7. Nacrta Prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je:
(1) Zdravstveni radnici, djelatnici u ustanovama socijalne skrbi, osobe zaposlene u odgojno obrazovnim ustanovama , struÄni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama ili organizacijama civilnog društva te sve druge struÄne osobe koje u svom radu dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja u obitelji, obvezne su prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu poÄinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova.
(2) Nadležna tijela koja su ovlaštena postupati povodom nasilja u obitelji obvezna su bez odgode obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb o Äinjenicama i okolnostima koje su pridonijele ili pogodovale poÄinjenju nasilja u obitelji, radi poduzimanja mjera zaštite prava.
Obveza je nesenzibilizirano naložena i nevladinim organizacijama koje imaju sklonište i pripadajuće savjetovalište za žene žrtve nasilja. Takvih udruga ima ukupno sedam na teritoriju RH, a njihova obaveza je da sklone ženu žrtvu nasilja i njezinu djecu u sklonište ili da joj pruže pravnu i psihološku pomoć u savjetovalištu, a da pritom steknu i zadrže njezino povjerenje kako bi joj pomogli izlazak iz nasilne zajednice, pružili joj pravnu pomoć zastupanja na sudovima i drugim tijelima, pomogli u poboljšanju mogućnosti zapošljavanja i nastavak samostalnog života bez nasilja. Važnost tog povjerenja je neizmjerna jer se radi o žrtvama koje su Äesto nesigurne, ne vide izlaz iz situacije, ekonomski su ovisne, niskog su praga samopouzdanja, sa lošim iskustvom u prijašnjim kontaktima sa policijom, sudom ili CZSS. Za žene koje se primaju u sklonište, uvijek se traže izvješÄ‡a policije ili ODO, ako je nasilje prijavljivano, a najÄešÄ‡e se rade nove prijave jer policija gotovo uvijek u svom postupanju krši odredbu toÄke 2.1. Protokola o postupanju u sluÄajevima nasilja u obitelji jer od žrtve ne uzima sve obavijesti koje ste tiÄu okolnosti vezanih uz trajanje, kontinuitet i naÄin poÄinjenog nasilja te ranije nasilje.
U savjetovališta meÄ‘utim dolaze žrtve nasilja npr. primarno sa namjerom podnošenja tužbe za razvod braka. U tužbama se uvijek navodi nasilje koje je žena proživjela jer je to njezin razlog za razvod braka. Niti jedan sudac (prema dostupnim saznanjima dobivenim u kontaktima sa ženama koje su bila u savjetovalištu) nije prijavio policiji ili državnom odvjetništvu poÄinjenje nasilja u obitelji o kojem je saznao u obavljanju svog posla. Niti jedan CZSS ukljuÄen u takve sudske postupke nije prijavio policiji ili državnom odvjetništvu poÄinjenje nasilja o kojem je saznao u obavljanju svog posla ako je to nasilje bilo usmjereno prema ženi.
S druge strane, zakon nekritiÄki propisuje obvezu za nevladnine organizacije koje vode skloništa za žene žrtve nasilja i koja imaju pripadajuća savjetovališta, da prijavljuju nasilje i onda kada žena žrtva nasilja u savjetovalištu izriÄito kaže da to ne želi uÄiniti u tom trenutku nego kasnije, ili kada žena jasno izlaže svoj plan odlaska iz nasilne zajednice, a kojim planom prijavu nasilja planira uÄiniti kada se s djecom skloni i ode iz nasilnog okruženja, nije dobar pristup zakonodavca.
Potrebno je Älanak 7. Nacrta Prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji uskladiti sa Konvencijom i u odnosu na nevladine organizacije koje vode skloništa i savjetovališta naložiti prijavljivanje pod odgovarajućim uvjetima ako se mogu oÄekivati daljnja teška djela nasilja.
