Člankom  7. Nacrta Prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je:

(1) Zdravstveni radnici, djelatnici u ustanovama socijalne skrbi, osobe zaposlene u odgojno

obrazovnim ustanovama , stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim

organizacijama ili organizacijama civilnog društva te sve druge stručne osobe koje u svom

radu dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja u obitelji, obvezne su prijaviti policiji ili državnom

odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova.

(2) Nadležna tijela koja su ovlaštena postupati povodom nasilja u obitelji obvezna su bez

odgode obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb o činjenicama i okolnostima koje su

pridonijele ili pogodovale počinjenju nasilja u obitelji, radi poduzimanja mjera zaštite prava

Obveza je nesenzibilizirano naložena i nevladinim organizacijama koje imaju sklonište i pripadajuće savjetovalište za žene žrtve nasilja. Takvih udruga ima ukupno sedam na teritoriju RH, a njihova obaveza  je da sklone ženu žrtvu nasilja i njezinu djecu u sklonište ili da joj pruže pravnu i psihološku pomoć u savjetovalištu, a da pritom steknu i zadrže njezino povjerenje kako bi joj pomogli izlazak iz nasilne zajednice, pružili joj pravnu pomoć zastupanja na sudovima i drugim tijelima, pomogli u poboljšanju mogućnosti zapošljavanja i nastavak samostalnog života bez nasilja. Važnost tog povjerenja je neizmjerna jer se radi o žrtvama koje su često nesigurne, ne vide izlaz iz situacije, ekonomski su ovisne, niskog su praga samopouzdanja, sa lošim iskustvom u prijašnjim kontaktima sa policijom, sudom ili CZSS. Za žene koje se primaju u sklonište, uvijek se traže izvješća policije ili ODO, ako je nasilje prijavljivano, a najčešće se rade nove prijave jer policija gotovo uvijek u svom postupanju krši odredbu točke 2.1. Protokola o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji jer od žrtve ne uzima sve obavijesti koje ste tiču okolnosti vezanih uz trajanje, kontinuitet i način počinjenog nasilja te ranije nasilje.

 U savjetovališta međutim dolaze žrtve nasilja npr. primarno sa namjerom podnošenja tužbe za razvod braka. U tužbama se uvijek navodi nasilje koje je žena proživjela jer je to njezin razlog za razvod braka. Niti jedan sudac (prema dostupnim saznanjima dobivenim u kontaktima sa ženama koje su bila u savjetovalištu) nije prijavio policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji o kojem je saznao u obavljanju svog posla. Niti jedan CZSS uključen u takve sudske postupke nije prijavio policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja o kojem je saznao u obavljanju svog posla ako je to nasilje bilo usmjereno prema ženi.

S druge strane, zakon nekritički propisuje obvezu za nevladnine organizacije koje vode skloništa za žene žrtve nasilja i koja imaju pripadajuća savjetovališta, da  prijavljuju nasilje i onda kada žena žrtva nasilja u savjetovalištu izričito kaže da to ne želi učiniti u tom trenutku nego kasnije, ili kada žena jasno izlaže svoj plan odlaska iz nasilne zajednice, a kojim  planom prijavu nasilja planira učiniti kada se s djecom skloni i ode iz nasilnog okruženja,  nije dobar pristup zakonodavca. 

Potrebno je članak 7. Nacrta Prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji uskladiti sa Konvencijom i u odnosu na nevladine organizacije koje vode skloništa i savjetovališta naložiti prijavljivanje pod odgovarajućim uvjetima ako se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.