Odgovor: Prema Explanatory reportu (t. 264.) u situacijama neposredne opasnosti najučinkovitiji način jamčenja sigurnosti žrtvi obiteljskog nasilja stvaranje je fizičke udaljenosti između žrtve i počinitelja. Pri tome je važno da se osigura udaljavanje počinitelja i dopuštanje žrtvi da ostane u domu. Primjeri ovakvih naloga u državama Vijeća Europe traju od deset dana do četiri tjedna sa ili bez mogućnosti ponavljanja.
Kako je već navedeno u tekstu uz čl. 50. Konvencije, prekršajni i kazneni postupak sadrže mjere kojima se počinitelj može udaljiti iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora (čl. 11. st. 2. t. 4. Zakona o sprječavanju nasilja u obitelji) odnosno udaljiti iz doma (čl. 98. st. 1. t. 10. Zakona o kaznenom postupku) kao i mjere zabrane približavanja žrtvi (čl. 11. st. 2. t. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 98. st. 1. t. 4. Zakona o kaznenom postupku).
Međutim, ključno je za ove mjere da mogu otkloniti neposrednu opasnost, da vlasti mogu odmah narediti počinitelju da napusti mjesto stanovanja žrtve i zabraniti s njom kontakt. To je osigurano u prekršajnom postupku, ali ne i u kaznenom. Naime, Prekršajni zakon je dopustio da u slučaju vjerojatnosti da je počinjen prekršaj propisan zakonom, jednu ili više mjera opreza mogu privremeno a najdulje do osam dana naredbom odrediti policija i inspekcijska tijela državne uprave prema osobi za koju postoji osnova sumnje da je počinitelj prekršaja (čl. 130. st. 6.). Osim toga, neke zaštitne mjere, uključujući udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog prostora mogu se također i prema čl. 19. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji primijeniti i prije pokretanja prekršajnog postupka, na prijedlog osobe izložene nasilju ili ovlaštenog tužitelja uz prethodnu suglasnost žrtve radi otklanjanja izravne životne ugroženosti te osobe ili drugih članova obitelji. Odluku o tome prema istom Zakonu donosi sud odmah, bez odgode, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata od podnošenja prijedloga, a stavlja se izvan snage ako u roku od osam dana od donošenja odluke ovlašteni tužitelj ne podnese optužni prijedlog.
Članak 19. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji u praksi je bio neprimjenjiv jer je preduvjet za izricanje mjere stanje izravne životne ugroženosti žrtve, što po intenzitetu ugroze spada u doseg kaznenog zakona. Nikakva druga opasnost (strah, snažna uznemirenost) za žrtvu nije bila preduvjet za izricanje mjere zbog čega je i pokrenut postupak A. protiv RH pred Europskim sudom za ljudska prava.
Zbog toga je u Nacrt Prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ublažen je preduvjet za izricanje mjere tako da više ne glasi „stanje izravne životne ugroženosti“ nego „izravna opasnost za sigurnost žrtve“.
Ovakvo hitno postupanje nije moguće u kaznenom postupku. U njemu su mjere opreza usko vezane uz pretpostavke za istražni zatvor. Stoga, u slučaju sumnje u počinjenje kaznenog djela moguće je uhititi počinitelja, obavijestiti državnog odvjetnika koji može odrediti zadržavanje, a nakon toga sudac istrage može odrediti istražni zatvor ili mjeru opreza. Međutim, ako ne postoje pretpostavke za uhićenje, a postoji vjerojatnost da je počinjeno djelo nasilja nad ženom, nije moguće odrediti mjere udaljenja počinitelja. Dakle kada je riječ o počiniteljima kaznenih djela, zakon ne predviđa izricanje hitnih naloga za udaljavanje. Više o navedenim odredbama v. supra tekst uz čl. 50. Konvencije.
U kazneni je postupak potrebno ugraditi mjeru udaljenja počinitelja za slučajeve kad ne postoje pretpostavke za uhićenje, a postoji vjerojatnost da je počinjeno djelo nasilja nad ženom.
U kazneni postupak je potrebno ugraditi više mjera opreza u slučajevima kada ne postoje pretpostavke za uhićenje, a postoji vjerojatnost da je počinjeno nasilje i to: zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe i udaljenje iz doma.
U kazneni postupak je potrebno ugraditi rokove za izricanje takvih mjera opreza koji moraju ostvarivati svrhu hitne zaštite žrtve .
|
