Pravni okvir vezan uz Obiteljski zakon od Analize objavljene 2014.g.  mijenjan je tri puta.

Dana 1. rujna 2015.g. stupio je na snagu Obiteljski zakon ( NN 75/14), osim odredaba iz čl. 563. koje su stupile na snagu dana 1. siječnja 2015.g.

Dana 16. siječnja 2015.g. povodom više prijedloga radi ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona NN 75/14, Ustavni sud je pokrenuo postupak  za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 75/14.).

Pravni okvir vezan uz Obiteljski zakon od Analize objavljene 2014.g.  mijenjan je tri puta.

Dana 1. rujna 2015.g. stupio je na snagu Obiteljski zakon ( NN 75/14), osim odredaba iz čl. 563. koje su stupile na snagu dana 1. siječnja 2015.g.

Dana 16. siječnja 2015.g. povodom više prijedloga radi ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona NN 75/14, Ustavni sud je pokrenuo postupak  za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 75/14.).

Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02.– pročišćeni tekst) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 75/14.) privremeno je obustavljeno izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 75/14.).

Na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02.i 49/02. – pročišćeni tekst), do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom prijedloga radi ocjene ustavnosti  primjenjuje se Obiteljski zakon (»Narodne novine« broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i 25/13.).

Dana 1. studenog 2015.g. stupio je na snagu Obiteljski zakon NN 103/15 koji je u bitno neizmjenjenim odredbama ponovno zaživio unatoč odluci Ustavnog suda od 16. siječnja 2015.g.

Ustavnom sudu Republike Hrvatske podneseni su novi prijedlozi radi ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona NN 103/15 o kojima Ustavni sud odlučuje.

U Obiteljski zakon NN 103/15 rješenja nije implementiran članak 31 Konvencije jer je u zakon nisu ugrađeni mehanizmi zašite žrtava nasilja.  Iako je zakonodavac bio obaviješten o nužnosti uvođenja specifičnih odredbi kojima će se štititi sigurnost žrtve ili djece, nije prihvatio niti ugradio zaštitne odredbe.  Razlog tome leži u činjenici da u izradi zakona  nije korištena  relevantna literatura, nisu ugrađivani standardi  iz međunarodnih  dokumenata i recentne presude koje su izvor prava, što je došlo do izražaja u zakonskim rješenjima koja ne poštuju prava onih članova obitelji koji su bili žrtve nasilja. Iako počiva na načelu prvenstvene zaštite dobrobiti djeteta, zakon će s više svojih odredbi, zbog iznimno loših zakonskih rješenja koja uopće ne štite dječju dobrobit, teško povrijediti zajamčena prava  djece i ugroziti njihovo zdravlje i razvoj, kao što će doći do ugrožavanja sigurnosti žrtava nasilja. S obzirom da više zakonskih rješenja predstavlja neizravnu diskriminaciju u odnosu na žene, kao i s obzirom na činjenicu da zakonom nije napravljen odmak od loše prakse i česte diskriminacije na temelju spola zbog proživljenog nasilja u obitleji koje uglavnom pogađa žene, Ustavnom sudu je podnesen prijedlog radi ocjene ustavnosti zakona i zbog nesuglasja sa čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, u vezi sa člankom 23., 35., 61., i 62 Ustava. 

S obzirom na promijenjeni zakonodavni okvir u vrijeme pisanja izvješća za 2015.g. navode se nove sporne odredbe Obiteljskog zakona vezane uz implementaciju čl. 31. 

 

U Obiteljski zakon NN 103/15 rješenja nije implementiran članak 31 Konvencije jer je u zakon nisu ugrađeni mehanizmi zašite žrtava nasilja.  Iako je zakonodavac bio obaviješten o nužnosti uvođenja specifičnih odredbi kojima će se štititi sigurnost žrtve ili djece, nije prihvatio niti ugradio zaštitne odredbe.  Razlog tome leži u činjenici da u izradi zakona  nije korištena  relevantna literatura, nisu ugrađivani standardi  iz međunarodnih  dokumenata i recentne presude koje su izvor prava, što je došlo do izražaja u zakonskim rješenjima koja ne poštuju prava onih članova obitelji koji su bili žrtve nasilja. Iako počiva na načelu prvenstvene zaštite dobrobiti djeteta, zakon će s više svojih odredbi, zbog iznimno loših zakonskih rješenja koja uopće ne štite dječju dobrobit , teško povrijediti zajamčena prava  djece i ugroziti njihovo zdravlje i razvoj, kao što će doći do ugrožavanja sigurnosti žrtava nasilja. S obzirom da više zakonskih rješenja predstavlja neizravnu diskriminaciju u odnosu na žene, kao i s obzirom na činjenicu da zakonom nije napravljen odmak od loše prakse i česte diskriminacije na temelju spola zbog proživljenog nasilja u obitleji koje uglavnom pogađa žene, Ustavnom sudu je podnesen prijedlog radi ocjene ustavnosti zakona i zbog nesuglasja sa čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, u vezi sa člankom 23., 35., 61., i 62 Ustava.

U Obiteljski zakon NN 103/15 rješenja nije implementiran članak 31 Konvencije jer je u zakon nisu ugrađeni mehanizmi zašite žrtava nasilja.  Iako je zakonodavac bio obaviješten o nužnosti uvođenja specifičnih odredbi kojima će se štititi sigurnost žrtve ili djece, nije prihvatio niti ugradio zaštitne odredbe.  Razlog tome leži u činjenici da u izradi zakona  nije korištena  relevantna literatura, nisu ugrađivani standardi  iz međunarodnih  dokumenata i recentne presude koje su izvor prava, što je došlo do izražaja u zakonskim rješenjima koja ne poštuju prava onih članova obitelji koji su bili žrtve nasilja. Iako počiva na načelu prvenstvene zaštite dobrobiti djeteta, zakon će s više svojih odredbi, zbog iznimno loših zakonskih rješenja koja uopće ne štite dječju dobrobit , teško povrijediti zajamčena prava  djece i ugroziti njihovo zdravlje i razvoj, kao što će doći do ugrožavanja sigurnosti žrtava nasilja. S obzirom da više zakonskih rješenja predstavlja neizravnu diskriminaciju u odnosu na žene, kao i s obzirom na činjenicu da zakonom nije napravljen odmak od loše prakse i česte diskriminacije na temelju spola zbog proživljenog nasilja u obitleji koje uglavnom pogađa žene, Ustavnom sudu je podnesen prijedlog radi ocjene ustavnosti zakona i zbog nesuglasja sa čl. 14. Ustava Republike Hrvatske, u vezi sa člankom 23., 35., 61., i 62 Ustava. 

S obzirom na promijenjeni zakonodavni okvir u vrijeme pisanja izvješća za 2015.g. navode se nove sporne odredbe Obiteljskog zakona vezane uz implementaciju čl. 31.

Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom

Članak 95.

(1) Roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom, osim ako mu je to zabranjeno ili ograničeno sudskom odlukom.

(2) Roditelj koji stanuje s djetetom ima dužnost i odgovornost omogućivati i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem.

(3) Roditelji su dužni omogućiti djetetu ostvarivanje osobnih odnosa s osobama koje su mu osobito bliske.

(4) Roditelji imaju pravo, dužnost i odgovornost nadzirati dijete u njegovu druženju s drugim osobama, kao i komunikaciju na društvenim mrežama, odnosno drugim oblicima elektroničke komunikacije te mu zabraniti druženja i komunikaciju koja nisu u skladu s djetetovom dobrobiti.

 

Načelno dobar  tekst odredbe o poticanju djeteta na ostvarivanje osobnih odnosa sa drugim roditeljem ima smisla i sustavno se  primjenjuje u praksi primjenom OBZ iz 2003.g.. Kada je posebno propisao ovakvu obvezu, OBZ iz 2015.g.  nije predvidio izuzetke za djecu žrtve nasilja, a ujedno je propisao posve neprimjerene kazne za roditelja koji „ne surađuje“. Nesumnjivo je da roditelj koji stanuje sa djetetom nije i ne može biti pozvan poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta sa roditeljem koji je npr. zlostavljao dijete ili je bio nasilan pred djetetom,  pa se dijete nalazi u otporu, emotivno je preopterećeno, u terapijskoj obradi i ne želi osobne odnose sa tim roditeljem, a sudske odluke o zabrani kontakata još nema. 

Protuustavna odredba, na način kako je formulirana u izravnoj  je suprotnosti sa člancima istog Zakona i to člankom 2. i člankom 4. st. 2. Ujedno, takva odredba protivna je Direktivi 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP (SL L 335, 17.12.2011.). 

Imajući u vidu i trenutne primjere loše sudske prakse da se u nekim sudskim postupcima predlažu kontakti djece sa roditeljem zlostavljačem, čak i kada su  zbog traumatičnih iskustava  djeca u većem otporu prema kontaktima i jasno artikuliraju svoj stav, potrebno je više pažnje posvetiti dobrobiti djece. Stoga je dobrobit zlostavljene djece neustavnom odredbom faktično ostala nezaštićena, a odgovorni roditelj koji brine za dijete nepotrebno je sankcioniran jer ne potiče kontakte. S obzirom da  savjestan roditelj prije procjene stručnjaka  kod kojih su djeca često u obradama i ne bi trebao poticati kontakte, kao što ih ne bi trebao poticati niti kada vidi da je dijete emotivno preopterećeno, jer nekritičko poticanje može biti štetno za psihofizički razvoj djeteta i za njegov osjećaj povjerenja i osnovne sigurnosti, proizlazi da je ova odredba OBZ protivna čl. 8. Europske konvencije budući  javna vlast sili roditelja da potencijalno postupa protivno dobrobiti djeteta.

Imajući u vidu i trenutne primjere loše sudske prakse da se u nekim sudskim postupcima predlažu kontakti djece sa roditeljem zlostavljačem, čak i kada su  zbog traumatičnih iskustava  djeca u većem otporu prema kontaktima i jasno artikuliraju svoj stav, potrebno je više pažnje posvetiti dobrobiti djece. Stoga je dobrobit zlostavljene djece neustavnom odredbom faktično ostala nezaštićena, a odgovorni roditelj koji brine za dijete nepotrebno je sankcioniran jer ne potiče kontakte. S obzirom da  savjestan roditelj prije procjene stručnjaka  kod kojih su djeca često u obradama i ne bi trebao poticati kontakte, kao što ih ne bi trebao poticati niti kada vidi da je dijete emotivno preopterećeno, jer nekritičko poticanje može biti štetno za psihofizički razvoj djeteta i za njegov osjećaj povjerenja i osnovne sigurnosti, proizlazi da je ova odredba OBZ protivna čl. 8. Europske konvencije budući  javna vlast sili roditelja da potencijalno postupa protivno dobrobiti djeteta.

Zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta

Članak 100.

(1) Zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta odnose se na:

1. promjenu djetetova osobnog imena

2. promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta i

3. izbor ili promjenu vjerske pripadnosti.

(2) Zastupanje u vezi s djetetovim pravima iz stavka 1. ovoga članka valjano je ako roditelj koji zastupa dijete ima pisanu suglasnost drugog roditelja koji ima pravo zastupati dijete.

(3) Suglasnost iz stavka 2. ovoga članka za promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta nije potrebna ako preseljenje bitno ne utječe na ostvarivanje postojećih osobnih odnosa s drugim roditeljem, pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb.

(4) Suglasnost iz stavka 2. ovoga članka za promjenu prebivališta, odnosno boravišta djeteta iznimno nije potrebna ako je prijava prebivališta, odnosno boravišta nužna radi zaštite prava i interesa djeteta, pod uvjetom da je roditelj s kojim dijete stanuje pribavio suglasnost centra za socijalnu skrb.

(5) Ako roditelj koji zastupa dijete u stvarima iz stavka 1. ovoga članka ne može pribaviti pisanu suglasnost drugog roditelja, sud će u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja odlučiti koji će od roditelja u toj stvari zastupati dijete radi zaštite dobrobiti djeteta, osim u slučaju iz stavaka 3. i 4. ovoga članka.

(6) Za priznanje, odnosno za pristanak na priznanje očinstva koje je dalo dijete u odnosu na očinstvo vlastitoga djeteta potrebna je pisana suglasnost oba roditelja koja imaju pravo zajednički zastupati dijete.

 

Prema iskustvima iz četveromjesečne primjene prednika ovog Zakona (OBZ 2014).,  koliko je zakon primjenjivan do odluke Ustavnog suda u siječnju 2015.g. , put do promjene prebivališta ili boravišta djeteta, ako nema suglasnosti oca djeteta, u svim slučajevima bio je dulji od tri mjeseca, a niti u jednom slučaju sud nije donio sudsku odluku.

U slučajevima kada  žene kao žrtve nasilja bježe u sklonište sa djecom, zakon od njih traži da za promjenu boravišta ili prebivališta djeteta imaju suglasnost Centra za socijalnu skrb, a notorno je da životne situacije mogu biti takve da žrtva nasilja ne može pribavljati suglasnosti prije smještaja na sigurnu adresu. I tada je često potrebno da ta adresa radi sigurnosti ostane tajna, pa je razumno radi sigurnosti ne prijavljivati odmah novo prebivalište ili boravište, osim kada se žrtve nalaze u skloništima na tajnim adresama gdje se dostava vrši putem poštanskih pretinaca a ne na adresu.

Prema predloženoj zakonskoj odredbi, dijete koje je žrtva nasilja, moralo bi ostati kod počinitelja nasilja (čak i ako drugi roditelj pobjegne od nasilja), sve dok nenasilni roditelj ne pribavi suglasnost Centra za socijalnu skrb, a ako Centar za socijalnu skrb ne izda tu suglasnost, tada bi nenasilni roditelj dijete trebao ostaviti sve dok sud ne donese odgovarajuću odluku koja bi se predvidivo trebala čekati oko šest mjeseci. Radi se o ugrožavanju života i zdravlja žrtava nečovječnim postupanjem, dakle o povredi prava zajamčenog čl. 3 Europske konvencije. Uz navedeno, radi se i o povredi prava na pošteno suđenje zajamčenog čl. 6. Konvencije, prava na poštovanje privatnog obiteljskog života zajamčenog čl. 8. Konvencije, te o posrednoj diskriminaciji jer  naizgled neutralna odredba stavlja žene u nejednak položaj, pa stoga i o povredi iz čl. 14. Konvencije u vezi s čl. 8 Konvencije, te neugrađivanju minimalnih standarada koje u članku 31. Postavlja Konvencija Vijeća Europe.

 

Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom pod nadzorom

Članak 124.

(1) Sud može u odluci iz članka 413. stavka 1. ovoga Zakona ili u izvanparničnom postupku pokrenutom na prijedlog djeteta, roditelja, ili centra za socijalnu skrb odrediti da se osobni odnosi djeteta s roditeljem ostvaruju pod nadzorom stručne osobe koju imenuje centar za socijalnu skrb.

(2) U odluci kojom određuje mjeru iz stavka 1. ovoga članka sud određuje vrijeme te mjesto ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s roditeljem koje mora biti prikladno za dijete, a može se odrediti i nazočnost drugog roditelja ili djetetu bliske osobe.

(3) Mjera iz stavka 1. ovoga članka može se odrediti samo privremeno, u trajanju do šest mjeseci računajući od dana kada centar za socijalnu skrb imenuje osobu koja će obavljati nadzor nad ostvarivanjem osobnih odnosa.

(4) U iznimno opravdanim okolnostima mjera nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa djeteta s roditeljem iz stavka 3. ovoga članka može se produžiti za idućih šest mjeseci.

(5) Na temelju pravomoćne odluke suda o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta pod nadzorom centar za socijalnu skrb rješenjem će imenovati stručnu osobu (voditelja nadzora) pod čijim će se nadzorom ostvarivati osobni odnosi djeteta s roditeljem.

(6) Centar za socijalnu skrb će rješenjem razriješiti voditelja nadzora ako neuredno ispunjava svoje obveze te imenovati novog voditelja nadzora.

(7) Protiv rješenja iz stavaka 5. i 6. ovoga članka može se izjaviti žalba ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(8) Stručna osoba koja obavlja nadzor iz stavka 1. ovoga članka ima pravo na naknadu za obavljanje nadzora kao i na naknadu opravdanih troškova prijevoza koji nastanu u provođenju nadzora.

 

Osobni susreti pod nadzorom česta su potreba u slučajevima partnerskog i drugog obiteljskog nasilja. Unatoč primjerima loše prakse koji su pokazali da prilikom susreta djece sa nasilnim roditeljem pod nadzorom, često zna dolaziti do neprimjerenog kontakta počinitelja nasilja prema žrtvi, zakon je ipak bez iznimke propisao da se susretima može odrediti prisutnost nenasilnog roditelja. Time nije implementirana Konvencija Vijeća Europe jer takva prisutnost  može biti određena samo uz suglasnost žrtve nasilja. Kako bi se žrtvi dalo vrijeme potrebno za oporavak, bitno je omogućiti joj da se izjasni o tome predstavlja li joj obveza odvođenja djeteta na susret i boravak u prostoriji za vrijeme susreta, neprimjeren emotivni teret koji je moguće izbjeći uvođenjem djetetu bliske osobe kojeg će odrediti roditelj izložen nasilju.

Nadalje, Zakonom nisu propisane sigurnosne mjere za susrete pod nadzorom  u slučajevima kada je bilo partnerskog nasilja ili nasilja u odnosu na dijete, a stranke se nalaze u skloništu, premda je praksa i standard udruge koja se bave zaštitom žena žrtava nasilja pokazala da na mjesto susreta petnaest minuta ranije treba pozvati počinitelja nasilja, te ga zadržati petnaest minuta nakon završenog susreta kako počinitelj ne bi pratio žrtvu nasilja na putu do zaštićenog skloništa i/ili ju napao na ulici kada nadzor više nije prisutan. 

 

Članak 171.

Osim u slučaju iz članka 170. ovoga Zakona, sud u izvanparničnom postupku roditelja može lišiti prava na roditeljsku skrb:

…

2. ako je dijete izloženo nasilju među odraslim članovima obitelji

3. ako na temelju izvješća centra za socijalnu skrb proizlazi da roditelj ne poštuje mjere, odluke i upute koje je radi zaštite prava i dobrobiti djeteta prethodno donio centar za socijalnu skrb ili sud;

Sukladno doslovnom tumačenju odredbe, roditelj koji je žrtva nasilja mogao biti lišen prava na roditeljsku skrb ako je dijete bilo izloženo nasilju između odraslih članova obitelji.  Odredba je rezultat je pogrešnog početnog pristupa Zakonu vezano uz problematiku nasilja u obitelji, a osobito vezano uz problematiku partnerskog nasilja. U izradi zakona nije korištena adekvatna stručna literatura, što je dovelo do ovog i drugih ozbiljnih propusta u zakonskim rješenjima. Premda je načelno točna teza da postoji dužnost roditelja da zaštite dijete od nasilja, članak je pogrešno strukturiran jer je pojam „izloženost nasilju“ nedovoljno jasan. 

Žrtve partnerskog nasilja vrlo često imaju uništen integritet, te vrlo nisko samopoštovanje zbog dugotrajnijeg trpljenja nasilja. Žrtve nasilja često ne napuštaju nasilnu zajednicu na vrijeme zbog odgoja, vjere, srama, straha…. Nasilje je najčešće višestruko: psihološko, fizičko, ekonomsko, nerijetko i seksualno. U pravnom istraživanju koje je izvršeno  u odnosu na kazneno djelo silovanja u braku  uvidom u spise Županijskog suda u Zagrebu  tijekom pet godina, utvrđeno je da su silovane žene tek kasnije postale svjesne protupravnosti nasilnog čina koji je nad njima izvršen, a u tim svim obiteljima su postojala i djeca koja su neizravno svjedočila nasilju. Većina te djece su čula ili vidjela neke oblike nasilja, a sva djeca su ga osjetila kroz nefunkcionalnost obitelji u kojoj žive.

Žrtva nasilja ne može biti odgovorna za nasilje koje je preživjela, kojem je bila izložena, a  moguće je da su nasilju bila izložena i djeca. Odgovoran je i treba snositi posljedice isključivo počinitelj nasilja zbog izvršenog nasilja, a tijela državne vlasti su dužna pomoći žrtvi te osigurati da  nasilna situacija prestane kako bi žrtva i njezina djeca bili sigurni.

Pokretanje obveznog savjetovanja

Članak 323.

(1) Obvezno savjetovanje pokreće se na zahtjev stranke koji se podnosi centru za socijalnu skrb u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik.

(2) Centar za socijalnu skrb je dužan nakon primitka zahtjeva za provođenje obveznog savjetovanja zakazati sastanak i pozvati stranke.

(3) Iznimno, ako centar za socijalnu skrb procijeni da u okolnostima konkretnoga slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, zakazat će se i provesti odvojeni razgovori sa strankama.

Zajednički sastanci nisu svrsishodni u slučajevima partnerskog nasilja, stoga bi pravilo u slučajevima partnerskog nasilja moralo biti da se razgovori provode odvojeno ako to zahtijeva strana koja je pretrpjela nasilje. Odredbom se međutim procjeni Centra prepušta da li će se ili neće provoditi odvojeni razgovori. Time se vrijeđa pravo na pošteno suđenje u smislu zabrane arbitrarnosti jer ne postoje pravni mehanizmi kojima bi se stranka usprotivila „procjeni“,  a da to ne bude protumačeno nesuradnjom koja za sobom vuče vrlo ozbiljne posljedice propisane Obiteljskim zakonom. Naizgled neutralna odredba je diskriminatorna jer žene žrtve nasilja smatra u neravnopravan položaj koji ovisi isključivo od nečije subjektivne procjene koji ne mora biti istovjetan osjećaju žrtve.

Neprovođenje obiteljske medijacije

Članak 332.

(1) Obiteljska medijacija se ne provodi:

1. u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije

2. ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć

3. ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i

4. ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište.

(2) Odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na ostale članove obitelji koji sudjeluju u postupku medijacije.

Obiteljski zakon ovom odredbom žrtvu nasilja može uputiti u medijaciju sa počiniteljem nasilja ovisno o procjeni stručnog tima. Time žrtva nasilja ovisi o nečijoj subjektivnoj procjeni koja može biti pogrešna i koja može žrtvu dovesti u stanje ugroženosti i nepotrebno odužiti postupak donošenja nužnih sudskih odluka, a da protiv takvog postupanja stručnog tima ili obiteljskog medijatora, nema mehanizma zaštite. Svako protivljenje pogrešnoj  procjeni centra protumačit će se kao nesuradnja, a nesuradnja za sobom vuče ozbiljne posljedice.

Obiteljski zakon 74/14 gotovo istovjetnog teksta, imao je ispravniju odredbu prema kojoj se medijacija ne provodi „u slučajevima tvrdnje o postojanju obiteljskog nasilja“, da bi u spornoj verziji zakona iz 2015.g. žrtvi nasilja bila oduzeta autonomija odlučivanja o medijaciji. Oduzimanje prava žrtvi nasilja da ne sudjeluje u postupku mirenja i njezino tjeranje u medijaciju u potpunom je neskladu sa svrhom medijacije kao i sa konvencijskim pravom koje obvezuje RH. 

 

Preporuka: potrebno je staviti izvan snage odredbe Obiteljskog zakona NN 74/14 koji pitanja iz Konvencije reguliraju ispod konvencijskog standarda i koji time ugrožavaju prava i sigurnost žrtve ili djece.

Preporuka: potrebno je spriječiti diskriminaciju  u odnosu na djecu koja nemaju prijavljeno prebivalište u Zagrebu a smještena su u skloništa s majkama žrtvama nasilja, kojoj se ne omogućuje adekvatan prostorni kapacitet, sigurnost i  stručno osoblje za susrete i druženje s roditeljem pod nadzorom.