|
a. Da li žrtve svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom imaju pravo da budu informisane o raspoloživim uslugama i procedurama kako bi dobile pomoć i podršku? Ako je odgovor potvrdan, navedite da li je to priznato u pravnom dokumentima i/ili politikama (zakonodavstvo, državni/regionalni/lokalni strateški dokumenti, interna pravila, memorandum o razumjevanju). Molimo vas da navedete posebno pravilo o pružanju informacija i da date svoj komentar. Na kojim jezicima se mogu obezbjediti informacije? Ako stranci imaju pravo na usluge, da li bi bio obezbijeđen prevod na njihov jezik ili bi to bio prevod na neki od široko korišćenih jezika?
|
Odgovor: U obrazloženju ovog člana Konvencije, navodi se da, neposredno nakon nasilja, žrtve nisu uvijek potpuno informisane i osnažene za donošenje odluka, te da mnogima nedostaje podrška u okruženju. Ovaj član Konvencije stavlja poseban naglasak na potrebu da se žrtvama obezbijede informacije o različitim tipovima raspoloživih usluga podrške i zakonskih mjera. To zahtijeva informisanost o tome gdje mogu da dobiju koju vrstu pomoći, ukoliko je neophodno na jeziku koji nije zvanični jezik i blagovremeno, što znači u vremenu u kojem je korisno za žrtve. Ovo, međutim ne obavezuje članice Konvencije da obezbijede informacije na bilo kom jeziku, već da se usredsrede na jezike koji se najviše govore u njihovoj zemlji u obliku koji je dostupan svima. Termin „odgovarajuće informacije“ odnosi se na informacije koje dovoljno ispunjavaju potrebu žrtve za informacijama. To može da obuhvata, na primjer, ne samo davanje naziva organizacije koja pruža usluge podrške, već davanje i letka koji sadrži podatke o adresi i broju telefona, radnom vremenu i precizne informacije o uslugama koje organizacija nudi.
Ombudsmen BiH je jedino tijelo koje, po zakonu, pruža potrebna obavještenja fizičkim i pravnim licima koja su podnijela žalbu zbog diskriminacije o njihovim pravima i obavezama, te mogućnostima sudske i druge zaštite1. S obzirom na to da Zakon o ravnopravnosti polova u BiH propisuje da nasilje po osnovu pola može predstavljati oblik diskriminacije žena, moglo bi se zaključiti da bi institucija Ombudsmena bila u obavezi da pruži potrebna obavještenja strankama koje se žale na rodno zasnovano nasilje.
Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske i Federacije BiH i Zakon o ravnopravnosti polova u BiH, kao najvažniji zakoni koji se bave nasiljem nad ženama, ne propisuju obavezu osiguranja informacija, kako je to navedeno u obrazloženju ovog člana Konvencije, odnosno ne propisuju tijelo koje bi bilo obavezno da pruži ove vrste informacija.
Istraživanje o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja nad ženama u BiH je ukazalo na žrtve nasilja ni ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri različite institucije koje mogu da im pruže podršku2 a razlog je, između ostalog i nedovoljna informisanost o mogućnostima zaštite. Prema nalazima ovog istraživanja, ako se obraćaju institucijama za podršku, to je najčešće policija, za slučajeve fizičkog nasilja, ili zdravstvene ustanove u slučaju zadobijenih povreda dok su druge institucije, poput centara za socijalni rad, manje zastupljene. Žene se najmanje obraćaju nevladinim organizacijama i specijalizovanim službama podrške, poput SOS telefona i sigurne kuće3.
Nedovoljno i neadekvatno plasirane informacije o dostupnosti mehanizama zaštite predstavljaju poseban problem kod marginalizovanih grupa, koje su zbog svojih, najčešće manjinskih statusa, a ponekad i predrasuda ostatka društva, isključene iz glavnih društvenih tokova, često žive u izolaciji, daleko od većih centara, te nemaju priliku naučiti o svojim pravima, zatražiti ostvarivanje i zaštitu svojih prava, te obratiti se, u slučaju nasilja, postojećim subjektima zaštite. Grupe do kojih je teško doći na taj način postaju višestruko isključene i prepuštene sami sebi i najbližem okruženju, koje u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u porodici, u suštini i predstavlja primarnu opasnost. Do sada nisu sve pomenute grupe bile predmetom istraživanja u kontekstu nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Zaključak Istraživanja rasprostranjenosti nasilja nad Romkinjama je da preko 43% ispitanih Romkinja iskusilo fizičko nasilje, i to najvećim dijelom od strane muža ili drugog člana porodice4. Ostale grupe do kojih je teže doći i eventualno nasilje nad njima ostaju najvećim dijelom nevidljivi5.
Na osnovu svega iznesenog, moglo bi se zaključiti da pravni i politički dokumenti nisu usklađeni sa članom 19 Konvencije.
|
