|
|
BIH | ||
|
| BIH |
| 2014 |
| Odaberite člana Konvencije |
| Član |
| Član 18 - Opšte obaveze |
|
1. Članice će preduzeti neophodne zakonodavne odnosno druge mjere zaštite svih žrtava od daljnjeg nasilja. 2. Članice će preduzeti neophodne zakonodavne odnosno druge mjere, u skladu s međunarodnim pravom, da osiguraju odgovarajuće mehanizme za djelotvornu saradnju između svih nadležnih državnih organa, uključujući sudove, javna tužilaštva, organe unutrašnjih poslova, lokalne i regionalne uprave, kao i nevladine organizacije i ostale relevantne organizacije i lica, u pružanju zaštite i podrške žrtvama i svjedocima svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, uključujući i upućivanje na opšte i specijalizovane službe podrške, navedene u čl. 20. i 22. ove konvencije. 3. Članice će osigurati da mjere koje preduzimaju u skladu s ovim poglavljem ispunjavaju sljedeće kriterije: - da su zasnovane na razumijevanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici iz rodne perspektive i da su usmjerene na ljudska prava i sigurnost žrtve; - da su zasnovane na integrisanom pristupu koji uzima u obzir odnos između žrtava, učinilaca, djece i njihovog šireg društvenog okruženja; - da imaju za cilj izbjegavanje sekundarne viktimizacije; - da imaju za cilj osnaživanje i ekonomsku nezavisnost žena žrtava nasilja; - da, tamo gdje je to prikladno, različite službe za zaštitu i podršku žrtava budu u istim prostorijama; - da odgovaraju na specifične potrebe ugroženih lica, uključujući i djecu-žrtve, i da su im dostupne. 4. Pružanje usluga ne smije zavisiti od spremnosti žrtve da podnese prijavu ili svjedoči protiv bilo kojeg učinioca. 5. Članice će preduzeti odgovarajuće mjere za pružanje konzularne i druge vrste zaštite svojim državljanima i drugim žrtvama koje imaju pravo na takvu zaštitu u skladu sa svojim obavezama i međunarodnim pravom. |
|
0 - pitanja nisu regulisana zakonom / politike ili postojeće odredbe nisu u skladu sa standardima Konvencije (standardi Konvencije smatraju se minimalnim standardima); 1 - uporište u zakonima postoji, ali ne zadovoljava standarde Konvencije (normativno i / ili u primjeni); 2 - standard Konvencije dostignut u zakonima, ili je blizu dostizanja standarda; 3 - standard Konvencije dostignut i u primjeni, ili je blizu dostizanja standarda; 4 - pitanje u zemlji riješeno je na bolji način nego što je utvrđeno standardima Konvencije. |
||
| Opšta procjena čl. 18 Opšte obaveze | ||
| Poređenje između država čl. 18 Opšte obaveze | ||
| PITANJA |
| a. Kakve su procedure i usluge dostupne žrtvama nasilja prema ženama i nasilja u porodici u vašoj zemlji kako bi se zaštitile od daljeg nasilja na svojoj teritoriji? Navedite vrstu procedura i vrste predmeta. |
| Odgovor: U obrazloženju ovog, izuzetno značajnog člana Konvencije se ističe, između ostalog, da je naglasak u ovom članu na saradnji aktera koji proizilazi iz ubjeđenja da se oblici nasilja obuhvaćeni Konvencijom najbolje rješavaju kroz usaglašenu i koordinisanu saradnju većeg broja agencija. Organi unutrašnjih poslova koji su često prvi u dodiru sa žrtvama po pozivu na mjesto zločina moraju umjeti da upute žrtvu na specijalizovane službe podrške, na primjer u sigurnu kuću ili krizni centar za žrtve silovanja koje često vode nevladine organizacije. |
 |
| a. Kakve su procedure i usluge dostupne žrtvama nasilja prema ženama i nasilja u porodici u vašoj zemlji kako bi se zaštitile od daljeg nasilja na svojoj teritoriji? Navedite vrstu procedura i vrste predmeta. |
|
Odgovor: U obrazloženju ovog, izuzetno značajnog člana Konvencije se ističe, između ostalog, da je naglasak u ovom članu na saradnji aktera koji proizilazi iz ubjeđenja da se oblici nasilja obuhvaćeni Konvencijom najbolje rješavaju kroz usaglašenu i koordinisanu saradnju većeg broja agencija. Organi unutrašnjih poslova koji su često prvi u dodiru sa žrtvama po pozivu na mjesto zločina moraju umjeti da upute žrtvu na specijalizovane službe podrške, na primjer u sigurnu kuću ili krizni centar za žrtve silovanja koje često vode nevladine organizacije. Ove službe podrške zatim pružaju žrtvama medicinsku njegu, prikupljaju forenzičke dokaze ukoliko je potrebno, psihološko i pravno savjetovanje. One takođe pomažu žrtvama da naprave sljedeći korak, što često podrazumijeva sudski postupak. Značajno je naglasiti da ova obaveza nije ograničena na žrtve, već se odnosi i na svjedoke, posebno djecu svjedoke. Autori Konvencije su smatrali značajnim da obezbijede procjenu potreba žrtava u svjetlu svih relevantnih okolnosti kako bi stručnjaci mogli da donose informisane i prikladne odluke. Termin „integrisani pristup“ odnosi se na integrisani pristup zasnovan na ljudskim pravima koji se pominje kao „tri slova P“, sa ciljem integracije prevencije, protekcije i procesuiranja1. Iz analize relevantnih članova Konvencije2 može se zaključiti da u Bosni i Hercegovini postoji pravni okvir, odnosno, da su zakonodavne odnosno druge mjere zaštite svih žrtava od daljnjeg nasilja uspostavljene, uključujući i podršku ranjivim grupama svjedoka, kao i pravo žrtava na pristup uslugama nezavisno od spremnosti žrtve da podnese prijavu ili svjedoči protiv bilo kojeg učinioca. S druge strane, nalazi dostupnih relevantnih istraživanja u Bosni i Hercegovini ukazuju, procjenjujući postupanja službi u slučajevima kada su žene žrtve nasilja zatražile podršku, da nadležne službe ne postupaju uvijek u skladu sa principima pune zaštite žena, iz čega se može zaključiti da se kriteriji navedeni u ovom članu Konvencije još uvijek moraju dostići. Rezultati istraživanja pokazuju da sistem za pružanje podrške žrtvama nasilja nije sveobuhvatan, da njegovi pojedinačni dijelovi nisu međusobno i u dovoljnoj mjeri uvezani, da zaposleni u ovim institucijama nisu dovoljno dobro obučeni niti za prepoznavanje različitih vrsta nasilja nad ženama niti za pružanje odgovarajuće zaštite. Iz nalaza istraživanja takođe je evidentno da institucije koje mogu da pruže podršku žrtvama nisu dovoljno vidljive, da ne pružaju dovoljno informacija o mogućnostima zaštite i podrške žrtvama i da se nisu u dovoljnoj mjeri stavile na raspolaganje onima kojima su potrebne3. Zabilježeni su slučajevi u kojima policija i zdravstveni radnici nisu reagovali na adekvatan način (tretirali su ženu kao da je isprovocirala nasilje, nisu udaljili nasilnika, nisu prijavili slučaj ili uputili žrtvu na pravu instancu)4. Neku vrstu fizičkih povreda zadobilo je 96% žena koje su bile izložene fizičkom nasilju. Tek 20% njih (ili 273 žene) je tom prilikom potražilo ljekarsku pomoć (u ovom aspektu ne postoje značajne razlike između FBiH i RS-a). Pomoć ljekara nakon povreda zadobijenih nasiljem tokom posljednje godine (2012.) zatražilo je samo osam žena iz uzorka, u gotovo polovini slučajeva ljekar je samo pružio ljekarsku pomoć i nije preduzeo niti jedan korak u daljnjem procesiranju slučaja koji bi omogućio osnovu za pravnu podršku5. U odnosu na iskustva sa podrškom centara za socijalni rad, prema informacijama dobijenim od ispitanica obuhvaćenih ovim istraživanjem, a koje su se obraćale ovim ustanovama za podršku, najčešći oblik pomoći je pravni savjet i podrška kroz razgovor. Iz ovih podataka se vidi da u malom broju slučajeva centri za socijalni rad prijavljuju slučaj policiji6. Dostupna relevantna istraživanja7 ukazuju na teškoće u ispunjavanju obaveza koje proizlaze iz novousvojenih propisa, prije svega u oblasti zaštite od nasilja u porodici, a odnose se na neadekvatnu materijalnu i kadrovsku opremljenost, o čemu je već bilo riječi u analizi relevantnih članova Konvencije. Na osnovu svega iznesenog, moglo bi se zaključiti da u Bosni i Hercegovini postoji pravni okvir, odnosno, da su zakonodavne odnosno druge mjere zaštite svih žrtava od daljnjeg nasilja uspostavljene, uključujući i podršku ranjivim grupama svjedoka, kao i pravo žrtava na pristup uslugama nezavisno od spremnosti žrtve da podnese prijavu ili svjedoči protiv bilo kojeg učinioca, ali da se standardi propisani članom 18 moraju dostići u njihovoj praktičnoj primjeni. |
 |
| b. Da li su usvojene zakonodavne ili druge mjere za obezbjeđivanje odgovarajuće i efikasne saradnje između pravosuđa, javnih tužilaca, institucija za sprovođenje zakona, regionalnih i lokalnih vlasti, i/ili nevladinih organizacija, ili drugih relevantnih aktera u cilju zaštite i podrške žrtvama? Da li su ovi mehanizmi institucionalizovani (u zvaničnim protokolima ili drugim dokumentima) ili su rezultat neformalnih dogovora (na sastancima, okruglim stolovima i u sličnim prilikama)? Molimo vas da navedete informacije o nivou saradnje (državne, regionalne, lokalne itd.) i prirodi saradnje (vrsta slučaja, politike itd.). |
| Odgovor: |
| b. Da li su usvojene zakonodavne ili druge mjere za obezbjeđivanje odgovarajuće i efikasne saradnje između pravosuđa, javnih tužilaca, institucija za sprovođenje zakona, regionalnih i lokalnih vlasti, i/ili nevladinih organizacija, ili drugih relevantnih aktera u cilju zaštite i podrške žrtvama? Da li su ovi mehanizmi institucionalizovani (u zvaničnim protokolima ili drugim dokumentima) ili su rezultat neformalnih dogovora (na sastancima, okruglim stolovima i u sličnim prilikama)? Molimo vas da navedete informacije o nivou saradnje (državne, regionalne, lokalne itd.) i prirodi saradnje (vrsta slučaja, politike itd.). |
| Odgovor: |
|
|
| c. Da li su ove mjere u skladu sa standardima utvrđenim Konvencijom, član 18, stav 3. Da li su ove mjere (procedure i usluge) besplatne? Navedite vrstu troškova, ako postoje. Ko finansira ove mjere (državni budžet, međudržavna zajednica i/ili neko drugi)? |
| Odgovor: |
| c. Da li su ove mjere u skladu sa standardima utvrđenim Konvencijom, član 18, stav 3. Da li su ove mjere (procedure i usluge) besplatne? Navedite vrstu troškova, ako postoje. Ko finansira ove mjere (državni budžet, međudržavna zajednica i/ili neko drugi)? |
| Odgovor: |
|
|
| d. Mora li žrtva da sarađuje sa vlastima, odnosno svjedoči protiv učinioca ili podnese tužbu, kako bi imala na raspolaganju usluge kao što su smještaj, pomoć, ili neophodne informacije? Da li se pravna pomoć odobrava u zavisnosti od stepena saradnje žrtve? |
| Odgovor: |
| d. Mora li žrtva da sarađuje sa vlastima, odnosno svjedoči protiv učinioca ili podnese tužbu, kako bi imala na raspolaganju usluge kao što su smještaj, pomoć, ili neophodne informacije? Da li se pravna pomoć odobrava u zavisnosti od stepena saradnje žrtve? |
| Odgovor: |
|
|
| e. Da li žrtve državljani drugih zemalja imaju pravo na ove usluge? Ako je odgovor potvrdan, navedite zemlje koje su obuhvaćene tim posebnim mjerama, ukoliko je moguće. Kakav je status azilanata, lica bez državljanstva, odnosno zakonskog boravka itd.? |
| Odgovor: |
| e. Da li žrtve državljani drugih zemalja imaju pravo na ove usluge? Ako je odgovor potvrdan, navedite zemlje koje su obuhvaćene tim posebnim mjerama, ukoliko je moguće. Kakav je status azilanata, lica bez državljanstva, odnosno zakonskog boravka itd.? |
| Odgovor: |
|
|
|
[1] U obrazloženju se dalje navodi da se u ovom članu Konvencije naročito ističe da mjere i usluge koje su dobronamjerne ali koje ne uzimaju adekvatno u obzir razarajuće posljedice nasilja i dužinu procesa oporavka ili oni koji se neosjetljivo ophode prema žrtvama nose rizik od ponovne viktimizacije korisnika usluga. Uz to, stav 3. propisuje da sve mjere imaju za cilj osnaživanje i ekonomsku nezavisnost žena žrtava takvog nasilja. Ovo podrazumijeva da su žrtve ili korisnici usluga upoznati sa svojim pravima i onim što im pripada i mogu da donose odluke u podržavajućem okruženju koje se prema njima ophodi sa dostojanstvom, poštovanjem i osjetljivošću. Istovremeno, usluge treba da uliju žrtvama osećaj kontrole nad svojim životom, što u mnogim slučajevima podrazumijeva rad na obezbjeđivanju finansijske sigurnosti, posebno ekonomske nezavisnosti od učinioca. Neki primjeri u kojima se službe, uključujući i jedinice organa unutrašnjih poslova, nalaze u istoj zgradi, ili blizu jedna drugoj, i sarađuju, pokazale su značajan porast zadovoljstva uslugama, a u nekim slučajevima je porasla i volja žena da podnesu prijavu ili da ne odustanu od postupka. Ovi primjeri su poznati kao „jedinstveni šalteri“ (One-stop-shops) a isprobani su i testirani na usluge u slučaju nasilja u porodici, ali se jednostavno mogu prilagoditi drugim oblicima nasilja. Iz ovog razloga, stav 3. poziva članice da nastoje da smjeste službe u istu zgradu. Svrha stava 4. jeste da ukaže na ozbiljne povrede sa kojima se žrtve često susreću tražeći pomoć i podršku. Mnoge usluge, javne i privatne, zasnivaju svoju podršku na volji žrtve da podnese krivičnu prijavu ili svjedoči protiv učinioca. Ukoliko, iz straha ili emotivnog nemira i vezanosti, žrtva nije voljna da podnese krivičnu prijavu ili odbije da svjedoči na sudu, on/ona ne dobija savjetovanje ili smještaj, što je u suprotnosti sa principom osnaživanja i pristupom zasnovanom na ljudskim pravima i mora se izbjegavati. Važno je naglasiti da se ova odredba prvenstveno odnosi na opštu i specijalizovanu podršku navedenu u članovima 20 i 22 Konvencije – uz izuzetak usluga pravne pomoći. [2] Npr. člana 7 Konvencije. [3] Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH, Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Sarajevo, 2013, dostupno na: http://goo.gl/YSXhqJ, str. 109—10. [4] Isto, str. 21. [5] Isto, str. 98—99. [6] Isto, str. 101—102. [7] OSCE, Nasilje u porodici – odgovor nadležnih institucija i zaštita žrtava u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Zapažanja o primjeni Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u praksi nadležnih institucija, juli 2009. |
|
|
|
| Kampanju podržava: | ||
|
||
| Sadržaj stranice je isključiva odgovornost autorki i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije. | ||
| Kampanju podržava: | ||
|
||
| Sadržaj stranice je isključiva odgovornost autorki i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije. | ||
