|
|
HR | ||
|
| HR |
| 2014 |
| Odaberite člana Konvencije |
| Član |
| Član 23 - Skloništa |
| Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih skloništa radi omogućavanja sigurnog smještaja i proaktivne pomoći žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci. |
|
0 - pitanje nije regulirano zakonom / politikom ili je postojeća regulativa vrlo daleko od standarda Konvencije (standard iz Konvencije se smatra minimalnim standardom) 1 – postoji regulacija ali nije postignut standard Konvencije (u rješenju i/ili primjeni) 2 – postignut standard Konvencije ili je rješenje sasvim blizu standardu 3 - postignut standard Konvencije ili su rješenje i primjena sasvim blizu standardu 4 – pitanje je u državi riješeno iznad standarda Konvencije VE |
||
| Opća procjena čl. 23 Skloništa | ||
| Usporedba između država čl. 23 Skloništa | ||
| PITANJA |
| a. Postoje li u vašoj zemlji skloništa za žrtve nasilja prema ženama i u obitelji? Navedite koje žrtve imaju pravo na ovaj smještaj (prema vrsti nasilja). Koliko skloništa postoji? Koji su kapaciteti – ukupan broj raspoloživih mjesta? Možete li navesti odnos broja mjesta prema broju stanovnika – standard je mjesto za jednu obitelj na 10.000 stanovnika. |
| Odgovor: U Republici Hrvatskoj postoji 20-ak skloništa za žrtve nasilja. Adresar ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pružaju pomoć, potporu i zaštitu žrtvama nasilja u obitelji nalazi se na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih1 te Ministarstva unutarnjih poslova2. Popis, koji sadrži i mrežne adrese pojedinih skloništa, nalazi sa na internetskoj stranici Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.3 |
 |
| a. Postoje li u vašoj zemlji skloništa za žrtve nasilja prema ženama i u obitelji? Navedite koje žrtve imaju pravo na ovaj smještaj (prema vrsti nasilja). Koliko skloništa postoji? Koji su kapaciteti – ukupan broj raspoloživih mjesta? Možete li navesti odnos broja mjesta prema broju stanovnika – standard je mjesto za jednu obitelj na 10.000 stanovnika. |
|
Odgovor: U Republici Hrvatskoj postoji 20-ak skloništa za žrtve nasilja. Adresar ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pružaju pomoć, potporu i zaštitu žrtvama nasilja u obitelji nalazi se na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih1 te Ministarstva unutarnjih poslova2. Popis, koji sadrži i mrežne adrese pojedinih skloništa, nalazi sa na internetskoj stranici Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.3 Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. predviđa sljedeće mjere vezane uz skloništa: I. Osigurati financijsku potporu radu skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja u obitelji koje vode organizacije civilnog društva na području cijele Republike Hrvatske. Nositelji: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave prema usvojenim planovima. Sunositelji: organizacije civilnog društva. Aktivnosti: – osigurati financijska sredstva namijenjena radu skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja u obitelji u proračunu prema mogućnostima svakog pojedinog tijela, vodeći računa o omogućavanju kontinuiteta u pružanju usluga krajnjim korisnicima – izvršiti procjenu kvalitete programa rada skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja koja vode organizacije civilnog društva – izvršiti procjenu usklađenosti programa rada sa zajedničkim kriterijima državnih tijela i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave – izvršiti evaluaciju provedbe programa rada skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja. UNDP je napomenuo da su kapaciteti skloništa po stanovniku u Hrvatskoj barem 20% ispod standarda Vijeća Europe. Prema podacima UNDP-a u 2010. u Hrvatskoj je bilo 18 skloništa i domova za odrasle i djecu žrtve obiteljskog nasilja, od čega sedam autonomnih ženskih skloništa. Točan broj skloništa koja rade oscilira, s obzirom na to da su skloništa vrlo osjetljiva na zatvaranje kad su im sredstva oskudna. |
 |
| b. Postoje li specijalizirana skloništa za žrtve nasilja prema ženama i u obitelji ili su skloništa opće namjene (osiguravanje smještaja za druge žrtve, beskućnike itd.)? Tko vodi skloništa? Kako se skloništa financiraju? Jesu li usluge koje se pružaju u skloništima besplatne? |
| Odgovor: Prema izvješću koji su izradile The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb i Bulgarian Gender Research Foundation (BGRF)4 skloništa za žene žrtve nasilja i njihovu djecu koje osnivaju organizacije civilnog društva pružaju svakodnevno osnaživanje i pomoć žrtvama, koja je ključna za uspješnu i dugoročnu prevenciju daljnjeg nasilja. Ipak, kako se navodi, u Hrvatskoj i dalje postoji velika potreba za adekvatnim sigurnim smještajem za žrtve s obzirom na nevoljkost pravosuđa u dodjeljivanju zaštitnih mjera udaljenja iz njihovih obiteljskih domova. Važno je razlikovati autonomna ženska skloništa koja vode aktivistice ženskih organizacija civilnog društva od smještajnih servisa koje vodi država. Autonomna ženska skloništa vode organizacije osnovane od strane ženskih grupa koje su sastavni dio ženskog pokreta. |
|
| b. Postoje li specijalizirana skloništa za žrtve nasilja prema ženama i u obitelji ili su skloništa opće namjene (osiguravanje smještaja za druge žrtve, beskućnike itd.)? Tko vodi skloništa? Kako se skloništa financiraju? Jesu li usluge koje se pružaju u skloništima besplatne? |
|
Odgovor: Prema izvješću koji su izradile The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb i Bulgarian Gender Research Foundation (BGRF)4 skloništa za žene žrtve nasilja i njihovu djecu koje osnivaju organizacije civilnog društva pružaju svakodnevno osnaživanje i pomoć žrtvama, koja je ključna za uspješnu i dugoročnu prevenciju daljnjeg nasilja. Ipak, kako se navodi, u Hrvatskoj i dalje postoji velika potreba za adekvatnim sigurnim smještajem za žrtve s obzirom na nevoljkost pravosuđa u dodjeljivanju zaštitnih mjera udaljenja iz njihovih obiteljskih domova. Važno je razlikovati autonomna ženska skloništa koja vode aktivistice ženskih organizacija civilnog društva od smještajnih servisa koje vodi država. Autonomna ženska skloništa vode organizacije osnovane od strane ženskih grupa koje su sastavni dio ženskog pokreta. Ova skloništa rade prema načelu ženske samopomoći (žene pomažu ženama). Ona su samoupravljajuća i neovisna od državnih tijela, političkih stranaka, vjerskih organizacija i privatnih tvrtki. S druge strane, “državni dom“ državna je, gradska ili županijska institucija koja može (ali ne mora) biti osnovana u suradnji s postojećim organizacijama ili kroz kreiranje nove nevladine organizacije. Takav dom može pružiti smještaj žrtvama obiteljskog nasilja obaju spolova, ovisnicima, beskućnicima, žrtvama trgovine ljudima, azilantima i migrantima. Državni, gradski i županijski domovi moraju biti u skladu s kriterijima, kao i nevladine organizacije koje su potpisale te kriterije i ugovor s Ministarstvom socijalne politike i mladih. Takve nevladine organizacije obično su osnovale zaposlenice ili bivše zaposlenice državnih institucija ili su zapravo nevladine organizacije koje su otvorile skloništa u suradnji s vladom. Stoga, ističe se u navedenom izvješću, one nisu autonomna skloništa, osobito kad su državni dužnosnici u odboru skloništa. Prema istraživanju koje su provele The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb i Bulgarian Gender Research Foundation (BGRF),5 skloništa u Hrvatskoj susreću se s brojnim izazovima. Prvo, ozbiljan problem čini nedostatak kapaciteta. UNDP je napomenuo da su kapaciteti skloništa po stanovniku u Hrvatskoj barem 20% ispod standarda Vijeća Europe. Prema podacima UNDP-a u 2010. u Hrvatskoj je bilo 18 skloništa i domova za odrasle i djecu žrtve obiteljskog nasilja, od čega sedam autonomnih ženskih skloništa. Točan broj skloništa koja rade oscilira, s obzirom na to da su skloništa vrlo osjetljiva na zatvaranje kad su im sredstva oskudna. Gledajući smještajni kapacitet, skloništa su različite veličine i kreću se od 10 do 40 kreveta. Najveći izazov s kojim su skloništa suočena jest financiranje. Prema izvješću7, skloništa i državni domovi financiraju se iz raznih izvora, uključujući privatne donacije, međunarodna tijela, druge nevladine organizacije te iz vlastitih prihoda. Ipak, većina nevladinih organizacija prima većinu sredstava od vladinih tijela, na državnoj i lokalnoj razini. Državno financiranje često kasni ili je nedovoljno za potrebe skloništa. Od 2010. godine gotovo sva skloništa u Hrvatskoj iskusila su rezove u financiranju. Kako se navodi u izvješću, posljedice su takvih izazova financiranja razorne i dovele su do dugotrajnih otpuštanja zaposlenica skloništa i zatvaranja državnih domova. Trenutačno u Hrvatskoj postoje dva osnovna modela financiranja od strane Ministarstva socijalne politike i mladih (MSPM): 1) triparitetni plan financiranja (“plan 30-30-30“); i 2) model financiranja po glavarini. Kako je pokazalo istraživanje8, oba od navedenih modela financiranja predstavljaju problem za skloništa u smislu ispunjavanja strogih uvjeta, dugotrajnih zastoja u isplatama i nedovoljnog financiranja. Prema prvom modelu, nevladine bi organizacije trebale primiti 30% financijskih sredstava od sva tri državna entiteta: 1) ministarstva na državnoj razini, 2) grada i 3) županije u kojoj se nevladina organizacija nalazi. Ostalih 10%, nevladina organizacija mora prikupiti sama iz drugih izvora. Istraživanje9 je pokazalo da je ovakav plan problematičan jer se često dogodi da jedna državna razina čeka drugu da uplati sredstva, prije nego što će i ona uplatiti. Prema drugom modelu financiranja, po glavarini, državne i gradske institucije koje vode skloništa za odrasle i djecu žrtve obiteljskog nasilja, kao i nevladine organizacije čiji je osnivač država ili grad (tj. državni domovi), primaju sredstva prema broju popunjenih kreveta. MSPM službeno je objasnio da se broj mjesta koje financiraju u svakom državnom domu povremeno revalorizira i prilagođava na temelju podataka o stopi obiteljskog nasilja u regiji te redovnoj popunjenosti kreveta u domu. Izvješće ističe da je nejasno prilagođava li se takvo periodično financiranje adekvatno pravom razmjeru broja klijentica doma. Nadalje se ističe da iskustvo nekih organizacija civilnog društva pokazuje da je broj kreveta za koji primaju sredstva od Ministarstva znatno manji od stvarnog broja kreveta koje imaju i broja klijentica koje dom prima. Model financiranja po glavarini može biti neučinkovit kada je pružanje smještaja vezano uz upućivanje klijentica. Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji ne specificira iznose potrebne za financiranje inicijativa koje predlaže, niti utvrđuje izvore tih sredstava. Ovi problemi potakli su koaliciju autonomnih ženskih skloništa da vrši pritisak za donošenje zakona o financiranju skloništa. Iako je prijedlog dobio široku potporu saborskih zastupnica, Pravobraniteljice i šire javnosti, zakon još nije donesen, odnosno, od donošenja takvog zakona se odustalo. Trenutačno, financiranje skloništa ovisi o mogućnostima državnog proračuna te i dalje ne postoji sustavno i trajno financiranje za autonomna ženska skloništa, no na razini države postignuta su neka poboljšanja: 1. novi natječaj za sufinanciranje programa skloništa i savjetovališta objavljen za 2013. godinu odnosio se na sljedeće tri godine, dakle od 2013. do 2015. godine, s tim da svaku godinu organizacije civilnog društva potpisuju novi ugovor 2. smanjena je količina administracije te je sada potrebno slati tromjesečna izvješća a ne jednomjesečna kao prije 3. kriteriji koji se odnose na prihvatljive troškove u proračunu postali su nešto fleksibilniji te su sada više prilagođeni organizacijama civilnog društva. No unatoč ovim poboljšanjima, ima još dosta prostora za napredak. Posebice u dijelu koji se odnosi na financiranje gradova i županija koji, gotovo bez iznimke, ne sudjeluju u sufinanciranju skloništa svatko s po 30% iznosa godišnjeg proračuna, već ti iznosi variraju od 5 do 30%. Stoga, kako je pokazalo istraživanje10 većina skloništa ne dobiva niti izbliza 30-30-30 kako je ovim modelom financiranja predviđeno. |
|
|
| c. Jesu li skloništa otvorene 24 sata, 7 dana u tjednu? Postoji li standardizirana procedura za ulazak u sklonište? Molim, objasnite elemente. Koji uvjeti se trebaju ispuniti za boravak u skloništu? Koliko dugo žrtve mogu u njemu ostati? Mogu li dovesti svoju djecu? Imaju li skloništa tehnički plan sigurnosti, kao što su kamere, policijsko osiguranje ili druga vrsta profesionalne zaštite itd., kako bi se osigurala sigurnost žrtava i angažiranog osoblja? Možete li pružiti informaciju o suradnji sa policijom – je li ona institucionalizirana ili neformalna (rezultat posebnih protokola ili internih formalnih/neformalnih ugovora)? Surađuju li skloništa s centrima za socijalni rad, ili nevladinim organizacijama. Objasnite oblik suradnje (formalna, neformalna, itd). |
| Odgovor: Čak i pri maksimalnom smještajnom kapacitetu, kako navodi istraživanje, dostupnost skloništa je izrazito neadekvatna s obzirom na broj žrtava što skloništa prisiljava na odbijanje prihvata nove žene na smještaj. Druga zapreka za sigurni smještaj žrtve sustav je upućivanja u državne domove. Državni domovi koje financira Ministarstvo socijalne politike i mladih mogu primati žrtve upućene samo od strane centra za socijalnu skrb ili policije. Osoblje u tim državnim domovima često će čak usmjeriti klijentice da prvo odu u centar za socijalnu skrb ili na policiju. U navedenom izvješću ističe se da upućivanje žrtava u centre i policiju te praksa tih institucija da žrtve upućuju u državne domove a ne u autonomna skloništa, može spriječiti pristup skloništima onim žrtvama koje nisu spremne prijaviti svoje iskustvo nasilja. Žene koje ne žele prijaviti nasilje, a ne znaju da postoje autonomna skloništa, najčešće ostanu bez sigurnog smještaja. Skloništa obično pružaju smještaj za žrtve na određeno vrijeme, obično između šest i dvanaest mjeseci. Nakon što napuste sklonište opcije stambenog zbrinjavanja za žrtve su ograničene. Ne postoji posebno državno subvencionirano stanovanje za žrtve obiteljskog nasilja iako status žrtve nasilja može, u nekim slučajevima, povećati kvalificiranost.6 Navedeno je istraživanje pokazalo da u praksi razni uvjeti ozbiljno ograničavaju dostupnost javno subvencioniranog stanovanja za žrtve obiteljskog nasilja. Štoviše, nedostatak pristupačnog modela stambenog zbrinjavanja može nastaviti ciklus nasilja prisiljavajući zlostavljane žene da se vrate svojim kućama i svojim zlostavljačima. |
| c. Jesu li skloništa otvorene 24 sata, 7 dana u tjednu? Postoji li standardizirana procedura za ulazak u sklonište? Molim, objasnite elemente. Koji uvjeti se trebaju ispuniti za boravak u skloništu? Koliko dugo žrtve mogu u njemu ostati? Mogu li dovesti svoju djecu? Imaju li skloništa tehnički plan sigurnosti, kao što su kamere, policijsko osiguranje ili druga vrsta profesionalne zaštite itd., kako bi se osigurala sigurnost žrtava i angažiranog osoblja? Možete li pružiti informaciju o suradnji sa policijom – je li ona institucionalizirana ili neformalna (rezultat posebnih protokola ili internih formalnih/neformalnih ugovora)? Surađuju li skloništa s centrima za socijalni rad, ili nevladinim organizacijama. Objasnite oblik suradnje (formalna, neformalna, itd). |
| Odgovor: Čak i pri maksimalnom smještajnom kapacitetu, kako navodi istraživanje, dostupnost skloništa je izrazito neadekvatna s obzirom na broj žrtava što skloništa prisiljava na odbijanje prihvata nove žene na smještaj. Druga zapreka za sigurni smještaj žrtve sustav je upućivanja u državne domove. Državni domovi koje financira Ministarstvo socijalne politike i mladih mogu primati žrtve upućene samo od strane centra za socijalnu skrb ili policije. Osoblje u tim državnim domovima često će čak usmjeriti klijentice da prvo odu u centar za socijalnu skrb ili na policiju. U navedenom izvješću ističe se da upućivanje žrtava u centre i policiju te praksa tih institucija da žrtve upućuju u državne domove a ne u autonomna skloništa, može spriječiti pristup skloništima onim žrtvama koje nisu spremne prijaviti svoje iskustvo nasilja. Žene koje ne žele prijaviti nasilje, a ne znaju da postoje autonomna skloništa, najčešće ostanu bez sigurnog smještaja. Skloništa obično pružaju smještaj za žrtve na određeno vrijeme, obično između šest i dvanaest mjeseci. Nakon što napuste sklonište opcije stambenog zbrinjavanja za žrtve su ograničene. Ne postoji posebno državno subvencionirano stanovanje za žrtve obiteljskog nasilja iako status žrtve nasilja može, u nekim slučajevima, povećati kvalificiranost.6 Navedeno je istraživanje pokazalo da u praksi razni uvjeti ozbiljno ograničavaju dostupnost javno subvencioniranog stanovanja za žrtve obiteljskog nasilja. Štoviše, nedostatak pristupačnog modela stambenog zbrinjavanja može nastaviti ciklus nasilja prisiljavajući zlostavljane žene da se vrate svojim kućama i svojim zlostavljačima. |
|
|
| d. Koliko godina treba imati žrtva kako bi mogla da boravi u skloništu? Je li maloljetnicima dozvoljen boravak? Postoje li posebna skloništa za maloljetne žrtve nasilja nad ženama i u obitelji? Izrađuje li osoblje individualne planove za sigurnost žrtve, ako je potrebno, i za njihovu djecu? Prolazi li osoblje obuku prije početka angažmana? |
| Odgovor: |
| d. Koliko godina treba imati žrtva kako bi mogla da boravi u skloništu? Je li maloljetnicima dozvoljen boravak? Postoje li posebna skloništa za maloljetne žrtve nasilja nad ženama i u obitelji? Izrađuje li osoblje individualne planove za sigurnost žrtve, ako je potrebno, i za njihovu djecu? Prolazi li osoblje obuku prije početka angažmana? |
| Odgovor: |
|
|
| e. Kako informacije o skloništu dolaze do žrtava – putem policije, centara za socijalni rad, nevladinih organizacija itd.? |
| Odgovor: |
| e. Kako informacije o skloništu dolaze do žrtava – putem policije, centara za socijalni rad, nevladinih organizacija itd.? |
| Odgovor: |
|
|
|
[1] Ministarstva socijalne politike i mladih: http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti/odrasle_osobe/zrtve_ nasilja_u_obitelji file:///C:/Users/User/Downloads/ADRESAR+NASILJE.pdf [2] Ministarstva unutarnjih poslova: http://www.mup.hr/77965.aspx http://www.mup.hr/UserDocsImages/ Savjeti/2014/ADRESAR%202012.pdf [3] Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova: http://www.prs.hr/index.php/popis-sklonista-savjetovalista [4] Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje, The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb, Bulgarian Gender Research Foundation, Zagreb, 2012., str. 97.-108. (http://www. azkz.net/dokumenti/58aecd1b7d0b0ffc5ff321d34a3406e1.pdf) [5] Ibid. [6] Kada je riječ o lokalnoj razini, jedino Grad Zagreb ima Zagrebačku strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. kojom je predviđen niz mjera i aktivnosti usmjerenih na poboljšanje uvjeta života žrtvi obiteljskog nasilja koje su u ovom dokumentu prepoznate kao skupina izložena povećanom riziku od socijalne isključenosti te je za njihovu zaštitu i zbrinjavanje predviđen niz mjera u sustavu socijalne skrbi, zdravstvene zaštite, stanovanja i obiteljske politike. [7] Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje, The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb, Bulgarian Gender Research Foundation, Zagreb, 2012., str. 97.-108. (http://www. azkz.net/dokumenti/58aecd1b7d0b0ffc5ff321d34a3406e1.pdf) [8] Ibid. [9] Ibid. [10] Ibid. |
|
|
|
| Kampanju podržavaju: | ||
|
||
| Sadržaj stranice je isključiva odgovornost Centra za žene žrtve rata - ROSA i ni na koji način ne odražava stavove Europske unije, Nacionalne zaklade za razvoj Civilnog društva i Ureda Vlade Republike Hrvatske za udruge. | ||
| Kampanju podržavaju: | ||
|
|
||
| Sadržaj stranice je isključiva odgovornost Centra za žene žrtve rata - ROSA i ni na koji način ne odražava stavove Europske unije, Nacionalne zaklade za razvoj Civilnog društva i Ureda Vlade Republike Hrvatske za udruge. | ||
