a. Pobrojte svaku od navedenih usluga koje postoje u vašoj zemlji. Molimo vas za kratku informaciju o geografskoj distribuciji svake usluge (organizirane na nivou države, regionalno, lokalno). Tko pruža te usluge: državna tijela (navesti), lokalne institucije, NVO, neko drugi (navesti)? Jesu li one besplatne? Tko prati i evaluira ove usluge i na koji način? Navedite jesu li dostupne svim žrtvama nasilja nad ženama i u obitelji, objasnite. Tko financira ove usluge? Tko i na koji način ih akreditira?
|
Odgovor: Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. u velikom dijelu predviđa da se mjere i aktivnosti provode i financiraju od strane lokalnih zajednica, upravo u cilju njihove pristupačnosti svim ženama u Republici Hrvatskoj. Primjerice, predviđa se mjera poticanja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na osiguravanje kontinuirane financijske potpore namijenjene radu skloništa za žrtve nasilja u obitelji. Nositelj: županijska povjerenstva za ravnopravnost spolova. Sunositelji: jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave prema usvojenim planovima, organizacije civilnog društva.
Organizacije civilnog društva imaju ključnu ulogu u provedbi hrvatskih zakona o nasilju u obitelji što je pokazalo istraživanje1 koje su provele The Advocates for Human Rights, Autonomna ženska kuća Zagreb i Bulgarian Gender Research Foundation (BGRF) 2011. godine. Kako se navodi u izvješću, organizacije su uključene u široku lepezu aktivnosti koje se odnose na pružanje usluga pomoći žrtvama, širenje javne svijesti i edukativne kampanje te pomoć u koordinaciji rada između različitih sektora uključenih u rad. Većina je usluga koje organizacije pružaju besplatna.
Osim skloništa, organizacije pružaju žrtvama mnoge druge usluge poput savjetovanja, uključujući grupe samopomoći i individualnu terapiju te pomažu žrtvama u postizanju ekonomske neovisnosti tako što im pomažu pronaći zaposlenje, pružaju im kontinuiranu edukaciju te pomažu u pronalasku dugotrajnog smještaja. Također, pružaju žrtvama materijalnu pomoć, poput odjeće, hrane i higijenskih potrepština, kako bi dopunile žrtvama ograničenu financijsku pomoć države, koja može biti teško dostupna i nedostatna. Nadalje, u izvješću se navodi da organizacije pomažu žrtvama i njihovoj djeci u izradi individualnog sigurnosnog plana kako bi se smanjio rizik od budućih napada i ozljeda. Nadalje, neke organizacije imaju odvjetnice koje žrtvama pružaju besplatnu pravnu pomoć dok druge pomažu ženama u dobivanju besplatne državne pravne pomoći. Pravna pomoć je osobito važna jer može poboljšati ishod u kaznenim postupcima, dobivanju zaštitnih mjera, brakorazvodnom postupku i postupku dobivanja skrbništva. Osim toga pomaže im se u snalaženju u kompliciranim postupcima pred sudom i centrima za socijalnu skrb, educira ih se i informira o njihovim zakonskim pravima te ih se upućuju na odgovarajuća nadležna tijela.
U navedenom izvješću ističu se izazovi s kojima se organizacije susreću u radu sa žrtvama koje nisu hrvatske državljanke. Žrtve koje nemaju državljanstvo, teško pristupaju oblicima državne pomoći, kao što je besplatna pravna pomoć, subvencionirana zdravstvena usluga i financijska pomoć. Također treba spomenuti da postoji znatna razlika u dostupnosti usluga koje pružaju organizacije civilnog društva. Ta je razlika posebno izražena između velikih gradova i ruralnih područja gdje ima manje organizacija i rijetki su servisi za žrtve.
Potrebno je uložiti dodatne napore kako bi se osigurala geografski ravnomjerno rasprostranjena pomoć.
Potrebno je osigurati kontinuirano i dostatno financiranje organizacija civilnog društva, osobito onih koje imaju skloništa i savjetovališta, budući ona imaju ključnu ulogu u provedbi hrvatskih zakona vezanih uz nasilja u obitelji.
|